Crkva u kojoj su pjevale ptice

Možete li zastati na trenutak i zamisliti nešto tako divno, kao pjev najljepše ptice pjevice usred molitve. Taj trenutak koji zauvjek ostaje urezan, kada se osječate odsutni, i odsječeni od svijeta, kao da sam Otac progovara najljepšom melodijom, koju čovjek može zamisliti.

Toga dana sve je počelo kao i obično, nekakva dnevna rutina koja se čovjeku uvuče pod kožu, i mjesec siječanj, koji je svima pomalo depresivan zbog tmurnih dana i opčenito zbog dana koji su za nama. Hladnoća koja se uvlači pod kožu, čini nas dodatno nervoznima.

Dobar razlog da sve svoje probleme predamo Gospodinu, u redovitom tjednom klanjanju pred Presvetim.

Gospodin najbolje poznaje mene, moje probleme i sve stvari koje me muče, i moje riječi često ne mogu izraziti hvalu, a moje srce ne može prenjeti toliku ljubav, stoga tišina često prenosi moje uspone i padove koje želim predati Ocu.

I toga dana, nakon molitve ostala sam u tišini, razmišljajući o ljudima, stvarima, problemima, godini koja je iza mene...o prijateljima. O svemu što me dotaklo tih dana, i putu koji je predamnom.

Čitajući nekliko dana prije tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu Otac progovori, da mu da odgovore na pitanja, da mu posveti trenutak, sjetila sam se svega i pomislih: ˝Oče nemoj mi dopustiti da ne čujem tvoj glas. Otvori moje srce, i očisti ga da te uvijek mogu čuti. Nemoj dopustiti da zalutam.˝

Toga trenutka crkvom je odjeknuo pjev ptice, glas tako čist i božanstven, kao da sam Otac sjedi pokraj mene, a u ruci mu ptica koja ima pjev tako čist da ju nikada prije nismo čuli, toliko umirujuć da je u ovom užurbanom gradu ne možemo čuti, a opet toliko prijateljski, kao da je cijelo vrijeme sa nama.

Cijeli dan bila sam pod dojmom. Tolika milost, u ovim teškim vremenima uljeva ogromno povjerenje, i vrača neizmjernu volju za životom. Nakon jedne teške godine, nakon mnogih padova i neuspjeha, kada se nađete na litici života, a vaš krik zaista dopre do nekoga ko vas uzme za ruku i kaže: ˝Čuvam te. Zbog tebe sam tu.˝

I sada mi naviru suze, jer toliku ljubav može pružiti samo Otac...

Nakon nekoliko dana, put me je ponovo naveo do te iste male crkvice. Teški su dani pred menom, i od zadnjega klanjanja počela sam gaziti velikim koracima. Moj život je napokon krenuo pravim smjerom. Otvorile su mi se nove životne prilike, novi posao, odnosno poslovna prilika da osnujem tvrtku, i Očeva pomoć mi je itekako potrebna.

Toga dana na klanjanju pala sam na testu. Postala sam nevjerni Toma. Nakon molitve, duge i iskrene, nakon što sam po tko zna koji puta Ocu predala srce, predala mu probleme, i padove, i sitne male radosti, ponovno sam ostala u tišini. Razmišljajući kako je vani zima povezala sam prošle događaje. Pomislih: ˝Pa nemoguće je da sam čula pjev ptice. Vani je -7 i mala je mogučnost za to jer su sve ptice sa jeseni otišle na jug, osim naravno nekih čiji pjev nikako nebi odgovarao melodiji koju sam ja čula onoga dana˝

Tog sam trenutka otkrila koliko je Otac zaista velik. U trenutku moga razmišljanja pojavio se isti taj pjev ptica, toliko čist i savršen, toliko bistar i velik, kao i moj Bog. Ali sad nije bila samo jedna ptica...ne sada je tu bilo cijelo jato ptica, ali toliko usklađeno, kao da cijeli zbor anđela pjeva, toliko bistro i toliko blizu, a toliko toplo, kao da me sam Otac zagrlio.

Taj osječaj sreće neću zaboraviti... Kao malo djete što se smije od srca, malo djete što još grijeha okusilo nije, e tako se smijalo moje srce, tako sam se i ja smijala. Crkva nije mjesto za smijeh, ali tada sam se poželjela smijati ko nikada u životu, i reći svima...

Žao mi je jer sam sumljala, ali time je moj Otac pokazao još veću ljubav, jer i nakon moje sumnje, On mi je pokazao koliko je velik, kada mi je iznova pokazao svoju milost, i prisutstvo.

I da, sječate se da sam napomenula da sam čitala tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu se Bog obrati? Bog mu se tada zaista obratio, ali je tada, to učinio preko ptice :)

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ptica zapjeva…

…ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…

…ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…

…ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…

…ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…

…ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…


Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti