Ostali smo sasvim sami, finili su lipi dani, išekane sve su lipe riči

Život je ka i zemlja, kad zapustiš malo daje, taman da bi nase bija jidan

Pa se pitan di je krivo, kleten srce ća je živo, poša bi a neznan di ću stić

Ka godine teku ure, prži sunce, metu bure, za život me vežeš samo ti...

Dođi....

U dugoj noći, negdje između jave i sna, između suza i boli...tuga. Nije lako ostati sam protiv svih, nije lako danima ne usnuti san. Kada moraš budan sanjati, a sve sretne slike odavno je ispralo more suza. Na programu odavno je završila posljednja scena filma sa happy endom. I ništa ne može promjeniti stvarnost.

Ali Oče tugu moju znam da možeš smanjiti. I kada svi odu, i moja zadnja bitka sa živcima završi. Danima ne pričam, svađa je zamjenila riječi dobrote i poniznosti. Samo moj jastuk mokar od suza prolivenih u očaju. Samo mrak koji dušu izjeda.

Tada dođi Oče, kao nekada pošalji anđele da pjevaju onu melodiju, koja odzvanja. Još je se sjećam, sjećam iz mladih dana. Zagli me Oče kao djete koje je izgubljeno odavno, i nakon toliko godina ponovo nalazi svoj put kući. Zagrli me Oče kao nekada kada je moje srce odzvanjalo od ljubavi, kada nije blio toliko povrijeđeno i samo. Kao kada je bilo čisto, onako dječije čisto. Zgrli me da se ne osjećam usamljeno. Dođi da Ti pričam svoju tužnu priču, znam da tebi mogu, Ti ćeš me razumjeti. Ne Oče, više osuđivanja nebih mogla ponjeti.

Sjedi Oče na moj krevet, dok se bol ne smiri, a suze prestanu padati. Budi tu, dok me suze ne umore, pa duša usne. Ja sve moje nade ulažem u tvoju toplinu, koja umiruje. Samo ti Oče možeš vidjeti rane na mome srcu, one duboke pukotine, i taj zvuk... Čuješ li Oče kako mi se srce slama.

Znam da na Tebe mogu računati, znam da svoj križ moram nositi, znam da ćeš mi pomoći...

Sva ta bol jednom mora proći, čim ove suze nadoknade svo vrijeme kada sam bila hrabra, neopisivo hrabra. Ah, treba tolike godine isplakati, sva ta bol negdje mora izaći. Sva ta odbacivanja, svo to nepovjerenje, sve te riječi vapaja koje nitko ne čuje, i bolove koje nemogu izreći.

Dođi Oče, da zajedno te crne slike zaboravimo, znam i Ti si bio zaboravljen, osuđen, i ostavljen, Ti me možeš razumjeti...

Nauči me oprostiti, razumjeti...

Ma samo me zagrli da usnem, ali kada sutra padne noć, ponovo dođi, jer noći, one su najgore.

U srcu...

Jednoga dana Bog se umorio od ljudi. Neprekidno su mu dosađivali, tražeći od Njega sve i svašta. Zato je odlučio da se sakrije na neko vrjeme. Okupio je sve svoje savjetnike i anđele i upitao ih:

- Gdje da se sakrijem ? Koje je najbolje mjesto?

Jedan mu je odgovorio:
- Na vrh najvise planine na svjetu.

Drugi je rekao:
- Na dno oceana, tamo te nitko neće pronaći.

Treći je dodao:
- Najbolje je da se sakriješ na tamnu stranu Mjeseca, to je najbolje mjesto, tko bi te tu pronasao ?

Na kraju , Bog se obratio svom najpametnijem anđelu sa istim pitanjem:
- Gdje da se sakrijem ?

Anđeo se nasmješio i odgovorio mu:
- Sakrij se u ljudsko srce. To je izgleda mjesto u koje nikad ne zalaze.

Dioničar moga života

Ponekad me ponese misao o tome dali smo dosegnuli vrhunac, dali je ovo sve što nam život nudi. Dali je ovo trenutak kada krivulja našega života se prestaje uspinjati, zavisno slučaju ona može ostati na ravnini, ili krenuti nizbrdo.

Uzet ću si za pravo da život usporedim sa dionicama na burzi jer baš tako izgleda slika uspona i padova u mojoj glavi. Ponekad možemo ulagati do beskonačnosti i ne vidjeti nikakvoga rasta. Naprotiv dionice su savršen primjer usporedbe života.

Sada da pojasnim kako to otprilike izgleda kod jednog dobrog brokera koji svoj kruh zarađuje na način da upravlja golemim količinama novca, i cjelokupnim svjetskim kapitalom, jer znamo da naši životi danas uvelike ovise o tome kakav je dan bio na burzi, i dali ćemo sutra imati resurse za život ili ne. Mi mali ljudi, da nas tako nazovem, uglavnom niti ne znamo da o tome ovisimo, i dali će svjetska kriza potrajati ili ne.

Ali da ne duljim... Znači jedan dioničar koliko god ulaže u jedan resurs ne može postići mnogo ako cijena tome resursu naglo poraste. Može ulagati milijune, ali kada tome resursu poraste cijena, nitko ga neće kupiti, osim ako nije neophodan za život, i u tome slučaju, prodati će mizerne količine, nedovoljne da se pokrije. Ali ipak ako uloži određen novac i pričeka da se tržište stabilizira, njegov trud uroditi će plodom.

Isto je i sa našim životima. Ponekad možemo se truditi, ali ipak naš broker odlučuje umjesto nas. Ponekad smo mi sami brokeri, a ponekad se pouzdamo u nekoga tko bi to mogao odlučiti umjesto nas. A ako smo strpljivi, naš broker će pronaći put za nas.

Naš broker je naš Otac, i ako mu prepustimo naše živote da On odluči kad je vrijeme za ulaganje, samo tada ćemo uroditi plodom. Ja znam da On ima najbolji plan za mene. Ne mogu reći da ne prolazim kušnje, čak i puno veće, što sam Mu bliže.

Ponekad pomislim da ovo sve nema smisla, i da je sav moj trud uzaludan, ali opet te sitnice kojima me iznenađuje iz dana u dan me dovode do zaključka, da sam zapravo nezahvalna. Jer svaki sunčan dan je dar, svaki osmjeh na prolazniku, svaka dobra vijest, svaki prijatelj, poznanik, prolaznik, sve situacije koje prolaze bez poteškoća.

Sve je dar, samo je pitanje kako mi to prepoznajemo, i dali uopće prepoznajemo Boga u sitnicama koje su nam se danas dogodile. Opet Otac najbolje zna kada je najbolje vrijeme da se nešto dogodi, on uvijek zna razlog zašto se nešto trebalo dogoditi, ili se možda nije dogodilo.

U svakom slučaju, drago mi je da imam tako dobrog suradnika (brokera) koji dionice moga života ulaže na dobro tržište, i zahvalna sam mu jer znam da će moje dionice uroditi plodom. Kada strpljivo pričekam, baš kao što On strpljivo čeka za mene.

Evo jednoga primjera:

Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali. Međutim, Haakon se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu. Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: “Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu.” Godinama tako, ali odgovora nije bilo. Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: “Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti. Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.” Haakon s radošću odgovori: “Obećavam”. U sekundi Haakon postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.

Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio. Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik. Haakon je šutio. Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Haakon je i dalje šutio. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati. Tada Haakon nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ”Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.”

Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: “Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto. Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.” – “Ali gospodine”, reče Haakon, “kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?” Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: “Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje. Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada da živi u još većoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim”. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Haakon ostade očajan klečeći u podnožju raspela...

Ostati zaboravljen II

A vrijedi li se kajati za nešto što smo izgubili? Da je uopće bilo vrijedno bismo li to izgubili, ili bismo to čuvali, kao što sada čuvamo neke stvari, uspomene, i ljude. Ponekad nam se čini da vrijedi, a ipak ponekad nam je jednostavno drago da smo suvišan teret ostavili negdje usput, jer kako bismo inače napravilili mjesta za ono što nam je sada drago ili važno.

Ali mi ljudi jednostavno smo navikli biti nostalgični, i često žalimo za stvarima koje su nas u pravom smislu riječi gušile, ali opet imamo jednu nesigurnost od novih stvari, pa postajemo nostalgični, i stoga žalimo. A ustvari sve je zbog neke nesigurnosti povrijeđivanja ili razočaranja kojih je svijet prepun i bez nekog dodatnog truda.
Pa razmišljam dali smo uopće spremni suočiti se sa svijetom i svime što nudi. Svaki novi dan je izazov, svaka pogreška nova avantura, a vjerujte, pogriješiti nije teško. Teško je ostati sabran i odraditi svaki novi dan, bez da uvečer kada legnemo u krevet ne razmišljamo kako smo mogli nešto drugačije napraviti.

I tu se u biti vračamo na početak priče o psiholozima i psihijatrima. Ako spadate u moderan svijet i imate nadprosjećna primanja, sve vaše današnje pogreške sutra ćete pričati najboljem ˝prijatelju˝ psihologu. A ostatak nas iznova će maltretirati svoje prijatelje.

I kada shvatimo da naši prijatelji ne razumiju o čemu mi trabunjamo satima, spoznat ćemo jednu tešku istinu, koja i nebi bila toliko teška, samo kada bismo ju mogli prihvatiti kao stvarnost, onda bismo shvatili da smo ostali zaboravljeni, u kolotečini vremena , i sve naše nade su uzaludne. A ovaj moderan svijet, oh, ne želim niti zamišljati kako je njima, kada shvate materijalnu stranu prijateljstva.

Ostati zaboravljen I

Kasna jesen, i depresija u zraku najavljuju još jednu dugu zimu. A ljudi jednostavno nisu navikli da vrijeme tako brzo izmiče. Naprotiv još uvijek čekaju promjene, i skrivaju nadu kao da je nije preostalo puno.

Postalo je normalno svoju mjesečnu ušteđevinu odvajati za sigurnost u međuljudskim odnosima, i općenitu sigurnost u ljude koji nas okružuju. U našem modernom svijetu, takve izlete u bolje vrijeme dobivamo odlaskom kod psihjatra ili psihologa, koji, iako nas ne poznaju, čim ugledaju naš izraz lica, znaju koja je najbolja stvar za nas. I ako imate sreće, te vaša mjesečna primanja premašuju prosječna minimalna primanja, zacijelo se i vi nalazite u društvu sretnika koji su svoje probleme riješili, ili su na dobrom putu da ih riješe.

Ako ste ipak prosječan Hrvatski radnik na „minimalcu“ onda vaše depresije, i nagle promjene raspoloženja rješavate dugim razgovorima, do kasno u noć, po mogućnosti, u lokalnom kafiću, koji samo radi takvih situacija ima produženo radno vrijeme, sa prijateljem koji vas razumije u potpunosti, jer vas poznaje cijeli život.

I tako potratite vašem prijatelju njegovo vrijeme izležavanja pred televizorom, uz nisko buđetne glumce, i lošu šminku, zavaravate sebe, a zatim i njega, jer opet ste zaboravili ispričati cijelu priču, o tome kako ste zapravo upali u depresiju. I niste se sjetili da vam dan prije zapravo bio jedan od najgorih u posljednje vrijeme. Ali to možda nije niti toliko bitno... Zapravo vaš prijatelj, koji se naravno trudi pratiti svaku vaš riječ, rečenicu, na kraju zapravo niti ne poveže cijelu priču.

Tišina. Ona je najgora. Zapravo pričate jer tišina je ta koja nas baca u depresiju, i kada nestanu riječi, kada čovjek počne razmišljati, to je najgore. Ta stvar koja nas uvijek deprimira, zapravo su naša razmišljanja u trenutku usamljenosti. I onda, taj čudan osječaj manje vrijednosti, koji samo čeka da pokrene lavu osjećaja, koji se u nama nakupljaju u posljednje vrijeme . Zaista, čovjeka najviše ubija tišina...

Nepovjerenje, jedan od najgorih osjećaja, koji nas može progoniti, jer ni sami nismo svjesni kolike smo dobre stvari ostavili, negdje usput, samo zato što nismo nekome vjerovali, zbog nekoga tko nas je jednom davno povrijedio. I što nam ostaje? Možemo se samo pitati dali bismo nešto promjenili, da smo samo drugačije reagirali, kada nam se ukazala prilika. I danas samo tu gdje jesmo, jer tu priliku nismo iskoristili.

Bog zna pravi put za nas...

Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali. Međutim, Haakon se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu. Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: “Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu.” Godinama tako, ali odgovora nije bilo. Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: “Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti. Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.” Haakon s radošću odgovori: “Obećavam”. U sekundi Haakon postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.

Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio. Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik. Haakon je šutio. Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Haakon je i dalje šutio. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati. Tada Haakon nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ”Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.”

Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: “Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto. Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.” – “Ali gospodine”, reče Haakon, “kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?” Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: “Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje. Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada da živi u još većoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim”. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Haakon ostade očajan klečeći u podnožju raspela...

Crkva u kojoj su pjevale ptice

Možete li zastati na trenutak i zamisliti nešto tako divno, kao pjev najljepše ptice pjevice usred molitve. Taj trenutak koji zauvjek ostaje urezan, kada se osječate odsutni, i odsječeni od svijeta, kao da sam Otac progovara najljepšom melodijom, koju čovjek može zamisliti.

Toga dana sve je počelo kao i obično, nekakva dnevna rutina koja se čovjeku uvuče pod kožu, i mjesec siječanj, koji je svima pomalo depresivan zbog tmurnih dana i opčenito zbog dana koji su za nama. Hladnoća koja se uvlači pod kožu, čini nas dodatno nervoznima.

Dobar razlog da sve svoje probleme predamo Gospodinu, u redovitom tjednom klanjanju pred Presvetim.

Gospodin najbolje poznaje mene, moje probleme i sve stvari koje me muče, i moje riječi često ne mogu izraziti hvalu, a moje srce ne može prenjeti toliku ljubav, stoga tišina često prenosi moje uspone i padove koje želim predati Ocu.

I toga dana, nakon molitve ostala sam u tišini, razmišljajući o ljudima, stvarima, problemima, godini koja je iza mene...o prijateljima. O svemu što me dotaklo tih dana, i putu koji je predamnom.

Čitajući nekliko dana prije tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu Otac progovori, da mu da odgovore na pitanja, da mu posveti trenutak, sjetila sam se svega i pomislih: ˝Oče nemoj mi dopustiti da ne čujem tvoj glas. Otvori moje srce, i očisti ga da te uvijek mogu čuti. Nemoj dopustiti da zalutam.˝

Toga trenutka crkvom je odjeknuo pjev ptice, glas tako čist i božanstven, kao da sam Otac sjedi pokraj mene, a u ruci mu ptica koja ima pjev tako čist da ju nikada prije nismo čuli, toliko umirujuć da je u ovom užurbanom gradu ne možemo čuti, a opet toliko prijateljski, kao da je cijelo vrijeme sa nama.

Cijeli dan bila sam pod dojmom. Tolika milost, u ovim teškim vremenima uljeva ogromno povjerenje, i vrača neizmjernu volju za životom. Nakon jedne teške godine, nakon mnogih padova i neuspjeha, kada se nađete na litici života, a vaš krik zaista dopre do nekoga ko vas uzme za ruku i kaže: ˝Čuvam te. Zbog tebe sam tu.˝

I sada mi naviru suze, jer toliku ljubav može pružiti samo Otac...

Nakon nekoliko dana, put me je ponovo naveo do te iste male crkvice. Teški su dani pred menom, i od zadnjega klanjanja počela sam gaziti velikim koracima. Moj život je napokon krenuo pravim smjerom. Otvorile su mi se nove životne prilike, novi posao, odnosno poslovna prilika da osnujem tvrtku, i Očeva pomoć mi je itekako potrebna.

Toga dana na klanjanju pala sam na testu. Postala sam nevjerni Toma. Nakon molitve, duge i iskrene, nakon što sam po tko zna koji puta Ocu predala srce, predala mu probleme, i padove, i sitne male radosti, ponovno sam ostala u tišini. Razmišljajući kako je vani zima povezala sam prošle događaje. Pomislih: ˝Pa nemoguće je da sam čula pjev ptice. Vani je -7 i mala je mogučnost za to jer su sve ptice sa jeseni otišle na jug, osim naravno nekih čiji pjev nikako nebi odgovarao melodiji koju sam ja čula onoga dana˝

Tog sam trenutka otkrila koliko je Otac zaista velik. U trenutku moga razmišljanja pojavio se isti taj pjev ptica, toliko čist i savršen, toliko bistar i velik, kao i moj Bog. Ali sad nije bila samo jedna ptica...ne sada je tu bilo cijelo jato ptica, ali toliko usklađeno, kao da cijeli zbor anđela pjeva, toliko bistro i toliko blizu, a toliko toplo, kao da me sam Otac zagrlio.

Taj osječaj sreće neću zaboraviti... Kao malo djete što se smije od srca, malo djete što još grijeha okusilo nije, e tako se smijalo moje srce, tako sam se i ja smijala. Crkva nije mjesto za smijeh, ali tada sam se poželjela smijati ko nikada u životu, i reći svima...

Žao mi je jer sam sumljala, ali time je moj Otac pokazao još veću ljubav, jer i nakon moje sumnje, On mi je pokazao koliko je velik, kada mi je iznova pokazao svoju milost, i prisutstvo.

I da, sječate se da sam napomenula da sam čitala tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu se Bog obrati? Bog mu se tada zaista obratio, ali je tada, to učinio preko ptice :)

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ptica zapjeva…

…ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…

…ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…

…ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…

…ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…

…ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…


Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti