Bog zna pravi put za nas...

Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali. Međutim, Haakon se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu. Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: “Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu.” Godinama tako, ali odgovora nije bilo. Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: “Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti. Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.” Haakon s radošću odgovori: “Obećavam”. U sekundi Haakon postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.

Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio. Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik. Haakon je šutio. Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Haakon je i dalje šutio. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati. Tada Haakon nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ”Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.”

Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: “Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto. Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.” – “Ali gospodine”, reče Haakon, “kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?” Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: “Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje. Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada da živi u još većoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim”. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Haakon ostade očajan klečeći u podnožju raspela...

Crkva u kojoj su pjevale ptice

Možete li zastati na trenutak i zamisliti nešto tako divno, kao pjev najljepše ptice pjevice usred molitve. Taj trenutak koji zauvjek ostaje urezan, kada se osječate odsutni, i odsječeni od svijeta, kao da sam Otac progovara najljepšom melodijom, koju čovjek može zamisliti.

Toga dana sve je počelo kao i obično, nekakva dnevna rutina koja se čovjeku uvuče pod kožu, i mjesec siječanj, koji je svima pomalo depresivan zbog tmurnih dana i opčenito zbog dana koji su za nama. Hladnoća koja se uvlači pod kožu, čini nas dodatno nervoznima.

Dobar razlog da sve svoje probleme predamo Gospodinu, u redovitom tjednom klanjanju pred Presvetim.

Gospodin najbolje poznaje mene, moje probleme i sve stvari koje me muče, i moje riječi često ne mogu izraziti hvalu, a moje srce ne može prenjeti toliku ljubav, stoga tišina često prenosi moje uspone i padove koje želim predati Ocu.

I toga dana, nakon molitve ostala sam u tišini, razmišljajući o ljudima, stvarima, problemima, godini koja je iza mene...o prijateljima. O svemu što me dotaklo tih dana, i putu koji je predamnom.

Čitajući nekliko dana prije tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu Otac progovori, da mu da odgovore na pitanja, da mu posveti trenutak, sjetila sam se svega i pomislih: ˝Oče nemoj mi dopustiti da ne čujem tvoj glas. Otvori moje srce, i očisti ga da te uvijek mogu čuti. Nemoj dopustiti da zalutam.˝

Toga trenutka crkvom je odjeknuo pjev ptice, glas tako čist i božanstven, kao da sam Otac sjedi pokraj mene, a u ruci mu ptica koja ima pjev tako čist da ju nikada prije nismo čuli, toliko umirujuć da je u ovom užurbanom gradu ne možemo čuti, a opet toliko prijateljski, kao da je cijelo vrijeme sa nama.

Cijeli dan bila sam pod dojmom. Tolika milost, u ovim teškim vremenima uljeva ogromno povjerenje, i vrača neizmjernu volju za životom. Nakon jedne teške godine, nakon mnogih padova i neuspjeha, kada se nađete na litici života, a vaš krik zaista dopre do nekoga ko vas uzme za ruku i kaže: ˝Čuvam te. Zbog tebe sam tu.˝

I sada mi naviru suze, jer toliku ljubav može pružiti samo Otac...

Nakon nekoliko dana, put me je ponovo naveo do te iste male crkvice. Teški su dani pred menom, i od zadnjega klanjanja počela sam gaziti velikim koracima. Moj život je napokon krenuo pravim smjerom. Otvorile su mi se nove životne prilike, novi posao, odnosno poslovna prilika da osnujem tvrtku, i Očeva pomoć mi je itekako potrebna.

Toga dana na klanjanju pala sam na testu. Postala sam nevjerni Toma. Nakon molitve, duge i iskrene, nakon što sam po tko zna koji puta Ocu predala srce, predala mu probleme, i padove, i sitne male radosti, ponovno sam ostala u tišini. Razmišljajući kako je vani zima povezala sam prošle događaje. Pomislih: ˝Pa nemoguće je da sam čula pjev ptice. Vani je -7 i mala je mogučnost za to jer su sve ptice sa jeseni otišle na jug, osim naravno nekih čiji pjev nikako nebi odgovarao melodiji koju sam ja čula onoga dana˝

Tog sam trenutka otkrila koliko je Otac zaista velik. U trenutku moga razmišljanja pojavio se isti taj pjev ptica, toliko čist i savršen, toliko bistar i velik, kao i moj Bog. Ali sad nije bila samo jedna ptica...ne sada je tu bilo cijelo jato ptica, ali toliko usklađeno, kao da cijeli zbor anđela pjeva, toliko bistro i toliko blizu, a toliko toplo, kao da me sam Otac zagrlio.

Taj osječaj sreće neću zaboraviti... Kao malo djete što se smije od srca, malo djete što još grijeha okusilo nije, e tako se smijalo moje srce, tako sam se i ja smijala. Crkva nije mjesto za smijeh, ali tada sam se poželjela smijati ko nikada u životu, i reći svima...

Žao mi je jer sam sumljala, ali time je moj Otac pokazao još veću ljubav, jer i nakon moje sumnje, On mi je pokazao koliko je velik, kada mi je iznova pokazao svoju milost, i prisutstvo.

I da, sječate se da sam napomenula da sam čitala tekst o nevjerniku koji je toliko žudio da mu se Bog obrati? Bog mu se tada zaista obratio, ali je tada, to učinio preko ptice :)

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ptica zapjeva…

…ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…

…ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…

…ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…

…ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…

…ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…


Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti