Dođi....

U dugoj noći, negdje između jave i sna, između suza i boli...tuga. Nije lako ostati sam protiv svih, nije lako danima ne usnuti san. Kada moraš budan sanjati, a sve sretne slike odavno je ispralo more suza. Na programu odavno je završila posljednja scena filma sa happy endom. I ništa ne može promjeniti stvarnost.

Ali Oče tugu moju znam da možeš smanjiti. I kada svi odu, i moja zadnja bitka sa živcima završi. Danima ne pričam, svađa je zamjenila riječi dobrote i poniznosti. Samo moj jastuk mokar od suza prolivenih u očaju. Samo mrak koji dušu izjeda.

Tada dođi Oče, kao nekada pošalji anđele da pjevaju onu melodiju, koja odzvanja. Još je se sjećam, sjećam iz mladih dana. Zagli me Oče kao djete koje je izgubljeno odavno, i nakon toliko godina ponovo nalazi svoj put kući. Zagrli me Oče kao nekada kada je moje srce odzvanjalo od ljubavi, kada nije blio toliko povrijeđeno i samo. Kao kada je bilo čisto, onako dječije čisto. Zgrli me da se ne osjećam usamljeno. Dođi da Ti pričam svoju tužnu priču, znam da tebi mogu, Ti ćeš me razumjeti. Ne Oče, više osuđivanja nebih mogla ponjeti.

Sjedi Oče na moj krevet, dok se bol ne smiri, a suze prestanu padati. Budi tu, dok me suze ne umore, pa duša usne. Ja sve moje nade ulažem u tvoju toplinu, koja umiruje. Samo ti Oče možeš vidjeti rane na mome srcu, one duboke pukotine, i taj zvuk... Čuješ li Oče kako mi se srce slama.

Znam da na Tebe mogu računati, znam da svoj križ moram nositi, znam da ćeš mi pomoći...

Sva ta bol jednom mora proći, čim ove suze nadoknade svo vrijeme kada sam bila hrabra, neopisivo hrabra. Ah, treba tolike godine isplakati, sva ta bol negdje mora izaći. Sva ta odbacivanja, svo to nepovjerenje, sve te riječi vapaja koje nitko ne čuje, i bolove koje nemogu izreći.

Dođi Oče, da zajedno te crne slike zaboravimo, znam i Ti si bio zaboravljen, osuđen, i ostavljen, Ti me možeš razumjeti...

Nauči me oprostiti, razumjeti...

Ma samo me zagrli da usnem, ali kada sutra padne noć, ponovo dođi, jer noći, one su najgore.