Ostati zaboravljen II

A vrijedi li se kajati za nešto što smo izgubili? Da je uopće bilo vrijedno bismo li to izgubili, ili bismo to čuvali, kao što sada čuvamo neke stvari, uspomene, i ljude. Ponekad nam se čini da vrijedi, a ipak ponekad nam je jednostavno drago da smo suvišan teret ostavili negdje usput, jer kako bismo inače napravilili mjesta za ono što nam je sada drago ili važno.

Ali mi ljudi jednostavno smo navikli biti nostalgični, i često žalimo za stvarima koje su nas u pravom smislu riječi gušile, ali opet imamo jednu nesigurnost od novih stvari, pa postajemo nostalgični, i stoga žalimo. A ustvari sve je zbog neke nesigurnosti povrijeđivanja ili razočaranja kojih je svijet prepun i bez nekog dodatnog truda.
Pa razmišljam dali smo uopće spremni suočiti se sa svijetom i svime što nudi. Svaki novi dan je izazov, svaka pogreška nova avantura, a vjerujte, pogriješiti nije teško. Teško je ostati sabran i odraditi svaki novi dan, bez da uvečer kada legnemo u krevet ne razmišljamo kako smo mogli nešto drugačije napraviti.

I tu se u biti vračamo na početak priče o psiholozima i psihijatrima. Ako spadate u moderan svijet i imate nadprosjećna primanja, sve vaše današnje pogreške sutra ćete pričati najboljem ˝prijatelju˝ psihologu. A ostatak nas iznova će maltretirati svoje prijatelje.

I kada shvatimo da naši prijatelji ne razumiju o čemu mi trabunjamo satima, spoznat ćemo jednu tešku istinu, koja i nebi bila toliko teška, samo kada bismo ju mogli prihvatiti kao stvarnost, onda bismo shvatili da smo ostali zaboravljeni, u kolotečini vremena , i sve naše nade su uzaludne. A ovaj moderan svijet, oh, ne želim niti zamišljati kako je njima, kada shvate materijalnu stranu prijateljstva.