Ostati zaboravljen I

Kasna jesen, i depresija u zraku najavljuju još jednu dugu zimu. A ljudi jednostavno nisu navikli da vrijeme tako brzo izmiče. Naprotiv još uvijek čekaju promjene, i skrivaju nadu kao da je nije preostalo puno.

Postalo je normalno svoju mjesečnu ušteđevinu odvajati za sigurnost u međuljudskim odnosima, i općenitu sigurnost u ljude koji nas okružuju. U našem modernom svijetu, takve izlete u bolje vrijeme dobivamo odlaskom kod psihjatra ili psihologa, koji, iako nas ne poznaju, čim ugledaju naš izraz lica, znaju koja je najbolja stvar za nas. I ako imate sreće, te vaša mjesečna primanja premašuju prosječna minimalna primanja, zacijelo se i vi nalazite u društvu sretnika koji su svoje probleme riješili, ili su na dobrom putu da ih riješe.

Ako ste ipak prosječan Hrvatski radnik na „minimalcu“ onda vaše depresije, i nagle promjene raspoloženja rješavate dugim razgovorima, do kasno u noć, po mogućnosti, u lokalnom kafiću, koji samo radi takvih situacija ima produženo radno vrijeme, sa prijateljem koji vas razumije u potpunosti, jer vas poznaje cijeli život.

I tako potratite vašem prijatelju njegovo vrijeme izležavanja pred televizorom, uz nisko buđetne glumce, i lošu šminku, zavaravate sebe, a zatim i njega, jer opet ste zaboravili ispričati cijelu priču, o tome kako ste zapravo upali u depresiju. I niste se sjetili da vam dan prije zapravo bio jedan od najgorih u posljednje vrijeme. Ali to možda nije niti toliko bitno... Zapravo vaš prijatelj, koji se naravno trudi pratiti svaku vaš riječ, rečenicu, na kraju zapravo niti ne poveže cijelu priču.

Tišina. Ona je najgora. Zapravo pričate jer tišina je ta koja nas baca u depresiju, i kada nestanu riječi, kada čovjek počne razmišljati, to je najgore. Ta stvar koja nas uvijek deprimira, zapravo su naša razmišljanja u trenutku usamljenosti. I onda, taj čudan osječaj manje vrijednosti, koji samo čeka da pokrene lavu osjećaja, koji se u nama nakupljaju u posljednje vrijeme . Zaista, čovjeka najviše ubija tišina...

Nepovjerenje, jedan od najgorih osjećaja, koji nas može progoniti, jer ni sami nismo svjesni kolike smo dobre stvari ostavili, negdje usput, samo zato što nismo nekome vjerovali, zbog nekoga tko nas je jednom davno povrijedio. I što nam ostaje? Možemo se samo pitati dali bismo nešto promjenili, da smo samo drugačije reagirali, kada nam se ukazala prilika. I danas samo tu gdje jesmo, jer tu priliku nismo iskoristili.